Gotovo svi pacijenti koji idu na operativne zahvate primaju intravensku tekućinu, a u cilju održavanja optimalnog cirkulirajućeg volumena i osiguranja perfuzije organa. Tekućine za nadoknadu volumena mogu se podijeliti na kristaloidne i koloidne otopine. Prijeoperacijski deficit tekućine u kirurških pacijenata u pravilu se precjenjuje. Prijeoperacijski deficit tekućina kod pacijenata koji idu na elektivne zahvate uglavnom ne postoji ili je minimalan i iznosi oko 0.5 mL/kg/h. Postoje tri strategije nadoknade tekućine: liberalna strategija, restriktivna (konzervativna) strategija i ciljno usmjerena strategija. Budući da su poznate posljedice prekomjernog unosa tekućine, može se reći da je sigurnija restriktivna strategija. Suprotno tome, liberalna strategija je bolja od restriktivne strategije zbog smanjenog javljanja postoperativne mučnine, glavobolje, vrtoglavice i povraćanja. Danas se zna da svaki pacijent ima svoj individualni status tjelesne tekućine, ovisno o vrsti operacije, postojećim komorbiditetima, već primjenjenoj tekućini prije operacije, ali i o brojnim drugim čimbenicima te nije moguće nadoknađivati tekućinu prema nekim univerzalnim formulama. Odlične rezultate pokazuje individualno ciljana nadoknada tekućine uz pomoć minimalno invazivnih tehnika, kao što je ezofagealni Doppler. Istraživanja su pokazala da pacijenti čiji je postoperativni porast težine veći od 10% u odnosu na preoperativnu težinu, duže borave u bolnici, imaju više komplikacija i veću stopu mortaliteta i morbiditeta. Komplikacije se mogu razviti u svakom organskom sustavu. Upravo individualno i oprezno pristupanje nadoknadi volumena može smanjiti stopu morbiditeta i mortaliteta.