Od otkrića X-zračenja krajem 19. st. do danas, zahvaljujući brzom tehnološkom napretku i sve sofisticiranijim radiološkim uređajima, u svakodnevnoj se praksi, pored dijagnostičkih, provodi i sve veći broj terapijskih intervencija. Pod vodstvom dijaskopskih uređaja (C-luk) i uređaja za kompjutorsku tomografiju (CT), provodi se velik broj terapijskih postupaka na gotovo svim organskim sustavima. Od radiološki vođenih intervencija u neuroradiologiji, važnu ulogu ima liječenje bola. Najčešći postupci koji se provode su selektivne blokade korijena spinalnih živaca, intraartikularne injekcije i perkutane vertebroplastike. Indikacije uključuju sindrom intervertebralnih (fasetnih) zglobova, radikularni sindrom udružen s hernijacijom diska ili spinalnom stenozom, sakroileitis, perzistirajući bol uzrokovan nestabilnom frakturom u sklopu osteoporoze. Nove terapijske i dijagnostičke mogućnosti dovele su do porasta ozračivanja stanovništva. S obzirom na to da je i najmanja doza zračenja štetna, svaka radiološka pretraga zahtijeva dobro postavljenu indikaciju. Da bi se minimaliziralo izlaganje kako bolesnika tako i djelatnika, neophodno je da se liječnici koji izvode pretragu, jednako kao i oni koju su bolesnika uputili, pridržavaju poznatog A. L. A. R. A. pravila (engl. As Low As Reasonably Achievable), koje podrazumijeva korištenje one minimalne doza zračenja s kojom je moguće postići kvalitetnu dijagnostičku informaciju. Brza i točna dijagnoza uvjet je za pravovremeno liječenje. Primjena modernih dijagnostičkih i terapijskih metoda opravdana je ako korist koju one za bolesnika donose nadilazi štetnost.