Uvod: Odstojeća uška predstavlja jedan od najčešćih estetskih deformiteta ušne školjke. Idealno vrijeme za liječenje je predškolska dob. Pristup svakom bolesniku je individualan i uključuje detaljan pregled i uzimanje anamnestičkih podataka. Kirurško liječenje uvijek čini kombinacija nekoliko kirurških pristupa (Mustard, Converse, Bear, Pitanguy, Šercer, Stenström...). Komplikacije zahvata su rijetke, a kao jedna od mogućih izdvaja se pojava keloida ili prekomjernog ožiljka. Prikaz slučaja: U desetogodišnje djevojčice zbog odstojećih uški učinjena je otoplastika po Bearu. Osam mjeseci poslije operacije pojavio se manji keloid u području poslijeoperacijskog ožiljka. Promjenu smo liječili flavonoidom u vidu gela. Dvije godine poslije operacijskog zahvata kod bolesnice je ustanovljen velik grozdasti keloid na obje uške. U liječenju smo koristili kiruršku eksciziju, intralezijske kortikosteroide i terapiju argon laserom. Rasprava: Keloid je česta kožna lezija koja se teško liječi i ima visoku učestalost recidiviranja. Do sada nije osmišljen jedinstven terapijski pristup keloidu. On uključuje primjenu okluzivnog zavoja, intralezijske injekcije kortikosteroida, kriokirurgiju, kiruršku eksciziju, radioterapiju, lasersku terapiju, terapiju interferonom, 5 % imiquimod kremom, 5- FU (fluorouracilom) i drugu manje poznatu terapiju usmjerenu na sintezu kolagena. Zaključak: U našem slučaju koristili smo se pristupom koji se sastojao od kirurške ekscizije keloida te poslijeoperacijske uporabe intralezijskih injekcija kortikosteroida i primjene argon lasera. S obzirom na to da se radi o dječjoj dobi, uočili smo nedostatak literature o primjeni intralezijskih kortikosteroida. Nadamo se da će naš rad pridonijeti spoznajama o mogućnostima liječenja keloida nakon otoplastike u dječjoj dobi.