Kardiokirurški zahvat visokorizičan je postupak koji se vrlo često izvodi uporabom izvantjelesnog krvotoka (engl. cardiopulmonary baypass, CPB). Disfunkcija vaskularnog endotela, koja sudjeluje u upalnom odgovoru potaknutom kardiokirurškim zahvatom, postala je znanstveni i klinički prioritet. Luminalna površina vaskularnog endotela prekrivena je glikokaliksom koji ima ulogu u održavanju vaskularnog tonusa i propusnosti, mehanosenzaciji, mehanotransdukciji, interakciji krvi i endotelnih stanica, prijenosu signala putem dušikovog oksida, uklanjanju slobodnih kisikovih radikala i homeostazi tekućina. Endotelni glikokaliks (eGC) održava ravnotežu između razgradnje i sinteze koja može biti ugrožena patološkim stanjima. Čini se da su povišene koncentracije produkata razgradnje eGC-a povezane s disfunkcijom organa i lošim ishodom kritično bolesnih pacijenata. Stoga njihova kvantifikacija može biti biomarker za predviđanje stupnja razgradnje eGC-a i posljedične disfunkcije organa. Ishemijsko-reperfuzijska ozljeda, (ne)/pulzirajući CPB, preopterećenje tekućinom ili hipovolemija tijekom kardiokirurških operacija mogu doprinijeti oštećenju eGC-a. Učinci pulsirajućeg u odnosu na nepulsirajući CPB nisu sasvim razjašnjeni. Cilj predloženog projekta je istražiti utjecaj nepulsirajućeg i pulsirajućeg CPB-a na endotelnu disfunkciju, oksidacijski stres i upalni odgovor u kardiokirurških bolesnika prije, tijekom operacije te u ranom poslijeoperacijskom razdoblju. Promjene eGC-a, intenzitet oksidacijskog stresa i jačina upalnog odgovora korelirat će se s anestezijskim i kirurškim postupcima kao i s pojavom poremećaja organskih funkcija, oporavkom bolesnika i ishodom liječenja. Dinamičke promjene eGC-a pratit će se i analizirati (para)klinički kako bi se pronašli kvalitativni i kvantitativni biomarkeri za predviđanje tijeka oporavka bolesnika nakon kardiokirurškog zahvata.