Koža (lat.cutis, grč. derma) najveći je organ čovjekova tijela jer pokriva cjelokupnu njegovu površinu i stoga njene bolesti predstavljaju značajan medicinski problem. Niti kod jednog čovjeka koža nije jednolika površina. Na njoj se mogu uočiti različite, često brojne promjene (u pigmentaciji, hrapavosti, boji, debljini) bilo na površini -u nivou s kožom, bilo iznad nivoa ili u samoj koži. Svaka kožna promjena ne mora predstavljati bolesno stanje, jer je većina benigne naravi i ne uzrokuje smetnje, osim što neke od tih promjena mogu, ovisno o mjestu na kojem se nalaze, pojedincu biti estetski neprihvatljive. Pod kožom regije glave i vrata podrazumijevamo kožu usnice (isključivši vermilion), kožu vjeđa, vanjskog uha, svih ostalih dijelova lica, vlasišta i vrata, a to su lokalizacije koje imaju funkcionalno – estetski izuzetno veliki značaj. Korisno je ovo naglasiti kada su u pitanju kožni tumori jer oni najvećim dijelom nastaju upravo na koži glave i vrata iako ona po površini zauzima manje od 10% površine kože tijela. Tumori kože spadaju u najčešći oblik tumora kod čovjeka. Predstavljaju tvorbe različite po obliku i karakteristikama. Gledajući prema načinu na koji ih treba liječiti, možemo ih svrstati u benigne i maligne, a može se dodati i kategorija potencijalno malignih lezija, jer su to promjene koje često već u svojoj podlozi imaju malignitet. Ono što je za kiruršku struku od dodatnog interesa u liječenju kožnih promjena je liječenje malignih tumora. Pri tome vrijede strogi, onkološki kriteriji, prema kojima se respektiraju radikalnost zahvata (jer je to sigurnost terapije), određene kirurške tehnike i poslijeoperacijski nalaz patologa. Primarno poštujući onkološko-kirurške postulate, treba zbog zahtjevnosti regije, voditi računa i o poslije-operacijskim tragovima na koži te ih je potrebno planirati na način da budu što manje uočljivi. Među malignim tumorima kože, karcinomi su grupa tumora najveće učestalosti dok je iza njih prema učestalosti maligni melanom, kojeg za sada, zbog načina na koji nastaje, kliničke slike, ponašanja, dijagnostike i liječenja, izdvajamo iz razmatranja. Stoga možemo najčešće karcinome kože – baseocelularne i planocelularne karcinome, nazvati ne-melanomskim tumorima, a kako bi napravili razliku od melanomskog tumora-melanoma. Tumorsku promjenu na koži lica i vrata važno je razlikovati od, često brojnih, okolnih dobroćudnih izraslina, prepoznati je i ispravno dijagnosticirati, da se terapijski na vrijeme može reagirati. Kirurško liječenje je time uspješnije, jer je tumorska izraslina manja, a operacijski zahvati jednostavniji i estetski rezultati prihvatljiviji. Na taj način mogu se izbjeći posljedice kašnjenja u liječenju, a čega smo često svjedoci u praksi. Za bolesnika, zakašnjela dijagnostika rezultira destruktivnim rastom tumora u okolna tkiva, što se na tako vidljivoj regiji ne smije dopustiti. U slučaju tumorskog metastaziranja liječenje postaje daleko teže i zahtjevnije, praćeno mutilirajućim kirurškim zahvatima, a u tim slučajevima i smrtni ishod nije rijetkost