Sažetak (hrvatski) | UVOD: Sindrom pekućih usta stanje je popraćeno simptomima pečenja, suhoće ili promjene okusa u usnoj šupljini, pri kliničkom pregledu bez vidljivog uzroka. Najčešće pogađa žene u periodu menopauze, a jezik je dio usne šupljine u kojem se neugodne senzacije najčešće javljaju. U ovom radu opisan je prikaz slučaja sindroma pekućih usta kao posljedica uzimanja antidepresiva. PRIKAZ SLUČAJA: Umirovljenica stara 68 godina, majka troje odrasle djece. Nakon smrti supruga ostaje živjeti sama. Osjeća tugu i žalovanje radi čega se javlja po prvi put psihijatru. U razgovoru se dozna o sniženom raspoloženju, gubitku volje i interesa, tuga je preplavi. San loš i gubitak na tjelesnoj težini. Većinu vremena provede u kući ili na groblju. Nije tjelesno bolovala. U medikaciju se uvede escitalopram u dozi od 10 mg dnevno uz psihijatrijski suport. Na kontrolnom pregledu nakon mjesec dana bilježi blaže poboljšanje voljno nagonskih dinamizama, manje je plačna, te se korigira lijek do doze od 15 mg dnevno. Preporuči se kontrolni pregled za 1-2 mjeseca, no javlja se psihijatru ranije od zakazane kontrole radi osjećaja žarenja, ali i poboljšanja raspoloženja, ne plače, počinje izlaziti iz kuće, kontaktira rado sa djecom i prijateljicama. Radi smetnja u usnoj šupljini upućena doktoru dentalne medicine. Na pregledu doktora dentalne medicine nije zamijećena promjena u usnoj šupljini, te detaljnom anamnezom dozna se da do sindroma pekućih usta dolazi nakon uzimanja antidepresivne medikacije. Savjetuje se zamijeniti antidepresiv, uz sredstva za ispiranje usne šupljine. Na kontrolnom pregledu psihijatra psihičko stanje je u poboljšanju, no radi nuspojave odluči se za postupno ukidanje escitaloprama, te se uvede setralin u dozi od 50 mg ujutro. Na kontrolnom pregledu za 2 mjeseca održanih je voljno nagonskih dinamizama, nije plačna, ima planove, aktivira se oko čuvanja unučadi, upisala se u bridge club. Poboljšanje psihičkog stanja. Ipak, još uvijek iako značajno manje, povremeno žarenje u usnoj šupljini. Na narednoj kontroli kroz 2 mjeseca ne notira smetnje u usnoj šupljini, a psihičko stanje je u stabilnoj remisiji. ZAKLJUČAK: Odabir adekvatnog antidepresiva u personaliziranom liječenju je izazov u svakodnevnom radu. Često pacijenti reagiraju kliničkom remisijom, no moguće su nuspojave koje zahtijevaju i interdisciplinarni pristup kao i u ovom slučaju. |