Sažetak | Sindrom policističnih jajnika najčešći je endokrinološki poremećaj u žena generativne dobi.
Pretpostavlja se kako je rezultat interakcije genetičkih svojstava jajnika i brojnih
kongenitalnih i okolišnih faktora, a tipično se manifestira u razdoblju adolescencije.
Najznačajniji postnatalni rizični čimbenik je debljina, no osnovni je poremećaj u
intraovarijskoj regulaciji steroidogeneze u odgovoru na luteinizirajući hormon, obično
udružen sa selektivnom inzulinskom rezistencijom: mišići su rezistentni na inzulin, dok
jajnici, nadbubrežne žlijezde i masno tkivo zadržavaju relativnu osjetljivost, što potiče
proizvodnju androgena i pretilost. Kliničke su karakteristike sindroma oligo-amenoreja i
menstrualna disfunkcija, povezane s neplodnošću, hiperandrogenizam te često prisutni
udruženi rizični čimbenici za kardiovaskularne bolesti i šećernu bolest tipa 2, uključujući
pretilost, inzulinsku rezistenciju, hiperinzulinemiju, intoleranciju glukoze i dislipidemiju.
Moguće manifestacije su i opstruktivna apneja tijekom spavanja, nealkoholna masna bolest
jetre te psihijatrijski poremećaji. Dijagnostika započinje kliničkom procjenom hirzutizma i
menstrualnih abnormalnosti, a nastavlja se laboratorijskom obradom te transvaginalnim
ultrazvukom. Nakon postavljanja dijagnoze bitno je identificirati i redovito pratiti značajke
metaboličkog sindroma te rizik razvoja komplikacija. Prvu terapijsku opciju kod većine žena
predstavlja redukcija tjelesne težine koja je često dovoljna za uspostavu ovulatornih ciklusa
uz povoljan utjecaj na metaboličke rizike. Za ublažavanje hiperandrogenizma i menstrualne
disfunkcije koriste se oralni kontraceptivi, ponekad uz dodatak antiandrogena. Iako je
metformin prvenstveno lijek za šećernu bolest tipa 2, često se koristi za terapiju ili prevenciju
stanja povezanih sa sindromom policističnih jajnika, poput intolerancije glukoze, inzulinske rezistencije, pretilosti, ali i neplodnosti, oligomenoreje i hirzutizma |
Sažetak (engleski) | Polycystic ovary syndrome is the most common endocrine disorder among women of
reproductive age, probably as a result of interaction between ovarian genetic traits and many
congenital or environmental factors, which usually becomes manifest during adolescence. The
most common postnatal contributor is obesity, but the fundamental defect seems to be an
intrinsic disorder in the intraovarian regulation of steroidogenesis in response to luteinizing
hormone, often accompanied by selective insulin resistance, in which muscle is insulinresistant,
while the ovaries, adrenals and adipose tissue remain relatively sensitive, promoting
androgen production and obesity. The syndrome is clinically characterized by oligoamenorrhea,
menstrual dysfunction, infertility, hyperandrogenism, as well as the frequent
presence of associated risk factors for cardiovascular disease and diabetes, including obesity,
insulin resistance, glucose intolerance and dyslipidemia. Other possible clinical
manifestations include obstructive sleep apnea, nonalcoholic fatty liver disease, mood or
eating disorders. The evaluation begins with a clinical evaluation of hirsutism and menstrual
abnormality, followed by laboratory testing and transvaginal ultrasonography. Once a
diagnosis has been established, it is important to identify and monitor the main features of
metabolic syndrome and the risk for complications. Weight loss can restore ovulatory cycles
and improve metabolic risk, so it is the first-line intervention for most women. Oral
contraceptives are the main pharmacologic therapy for managing hyperandrogenism and
menstrual dysfunction, but sometimes antiandrogen has to be added. Although treatment of
type 2 diabetes mellitus is the only approved indication for metformin, it has been used ''offlabel''
to treat or prevent several clinical problems associated with polycystic ovary syndrome,
such as obesity, type 2 diabetes mellitus, infertility, oligomenorrhea, hirsutism. |