Starenje jajnika započinje već unutarmaternično od sredine fetalnog života da bi završilo njegovim zatajenjem u postmenopauzi Prosječna dob nastupa menopauze je 50.-ta godina no, hormonska neravnoteža detektabilna je osam godina prije nastupa zadnje menstruacije u tranzicijskom razdoblju. Hormonsko nadomjesno liječenje ima simptomatski ili preventivan terapijski cilj. Pouzdan znak nastupa premenopauze je promjena duljine menstrualnog ciklusa u posljednjih 12 mjeseci ili amenoreja u trajanju od 3 do 12 mjeseci. Vazomotorne tegobe s epizodičnim valovima vrućine i noćnim znojenjem iskusi 30 do 60 % žena. Razdoblje nakon menopauze je vrijeme postmenopauze: rane ili kasne. Postmenopauzalni sindrom objedinjuje rane, srednjeročne i kasne posljedice. Menopauzalna medicina primjenjuje estrogenske preparate u niskim dozama i gestagene koji imaju neutralan učinak na lipoproteinski status. Popratne nuspojave hormona ne razlikuju se od simptoma predmenstrualnog sindroma. Kombinirana terapija estrogena i progesterona primjenjuje se sekvencijski, ciklički, kontinuirano, po principu dugog protokola i kombinacijom sustavnog estrogena sa intrauterinim uloškom s levonorgestrelom. Estrogenski preparati bez oponirajućih gestagena primjenju se u žena koje su histerektomirane. Prvi kontrolni pregled obavlja se šest tjedana od primjene terapije kako bi se ustanovile moguće nuspojave i promjene. Iduća kontrola vrši se za tri, šest i dvanaest mjeseci, a potom svakih 6 ili 12 mjeseci. Najmanje rizika je dokazano u žena koje terapiju započinju prije 60. godine ili 10 godina od menopauze. Odgoda terapije pogoduje odumiranju tumorskih stanica dojke, što je suprotno beneficijama koje rana terapija donosi u prevenciji KVB, CVI, osteoporoze i Alzheimerove bolesti. Androgeni su indicirani primarno u terapiji seksualne disfunkcije, pada libida i urogenitalnih tegoba. Upotreba BHRT se ne preporučuje.