Kreiranje standarda podrazumijeva kombinaciju pokušaja pasivnog (opisnog, iskustvenog) definiranja stanja i aktivnog normiranja odnosno zadavanja smjernica (programa rada). Kada se bavi biomedicinskim pitanjima, bioetika je bliža kodifikaciji od etike, pa je za očekivati da sličan potencijal može imati i u okvirima svoje ekološke orijentacije. Pretočiti teoriju u praksu, međutim, nije lako i često završava na načelima odveć općenitim za djelovanje (Jahrov „Bioetički imperativ“; načela duboke ekologije A. Naessa; Potterova „Deklaracija o geoterapiji i globalnoj bioetici“, „Pet faza razvitka okolišne bioetike“ ili „Bioetički kredo u šest točaka“ i slično). Neusporedivo originalnije i značajnije su, stoga, Potterove „Točke o kvaliteti okoliša“ i četiri upute „eko-općinama“ osnivača „Prirodnog koraka“, Karla-Henrika Robèrta. U analizu i raspravu o učinkovitosti navedenih pokušaja optimizacije čovjekova odnosa prema okolišu ovo će izlaganje uvrstiti osnovnu ideju projekta „Europske bioetike na djelu“ – da se učenje F. Jahra i V. R. Pottera pretoči u direktive liderima jedinica lokalne samouprave, koje bi, popisane i prodiskutirane u ekspertnom krugu, a potom verificirane među lokalnim stanovništvom, prerasle u „bioetičke standarde“, onoliko konkretne i uporabljive koliko to plemenita utopijska ideja bioetike uopće može biti.