Bjesnoća je akutna smrtonosna bolest središnjeg živčanog sustava koja se prenosi životinjskim ugrizom. Spada u dvije skupine, zoonoze i antropozoonoze. Kada se simptomi bolesti pojave, bjesnoća je kobna i za životinje i za ljude. Uzročnik bjesnoće je neurotropni Lyssavirus iz porodice Rhabdoviridae. Virus posjeduje specifičan oblik puščanog metka duljine oko 180 nm i širine oko 75 nm. U čovjekov organizam ulazi slinom zaražene životinje, preko ugrizne rane ili intaktne sluznice u poprečno-prugaste mišiće te se umnožava. Karakteristična je pojava specifičnih simptoma poput hidrofobije, aerofobija i fotofobija. Od svih rezervoara virusa, domaći pas je odgovoran za više od 90% svih ljudskih smrtnih slučajeva bjesnoće diljem svijeta. Od bjesnoće svake godine umire preko 55.000 ljudi, od čega najviše u Aziji i Africi što predstavlja veliki javnozdravstveni problem. Louis Pasteur je 1885. godine proizveo prvo cjepivo protiv bjesnoće dobiveno iz zaraženog živčanog tkiva zeca. Cjepivo je prvi puta korišteno dana 6. srpnja 1885. godine na devetogodišnjem dječaku Josephu Meisteru, kojeg je napao bijesan pas. Dječak nije razvio bolest te je za to Pasteur dobio mnogobrojne počasti. Postojalo je nekoliko opisanih slučajeva oporavka od bjesnoće, a jedan takav opisan je 2005. godine u SAD-u, kada je uvođenjem djevojčice u komu nakon kontakta s šišmišem, došlo do regresije bolesti i oporavka. Cijela Republika Hrvatska smatra se područjem s prisutnom silvatičnom bjesnoćom no urbane bjesnoće nema. Zadnji, autohtoni slučaj bjesnoće čovjeka u Republici Hrvatskoj zabilježen je 1964. godine. Dva importirana slučaja bjesnoće bila su 1989. i 1995. godine iz Republike Bosne i Hercegovine. Otkrivanje virusa ili nekih njegovih specifičnih komponenti standardnim laboratorijskim testovima je jedini način da se potvrdi pouzdana dijagnoza bjesnoće. Za uspješni borbu protiv bjesnoće vrlo su važne preekspozicijska (PreP) i postekspozicijska profilaksa (PEP).