Novorođenačka sepsa je klinički sindrom koji se manifestira općim znakovima infekcije i izolacijom bakterijskog patogena iz krvi. Incidencija novorođenačke sepse varira 1 - 4 na 1000 živorođenih. Klasificira se prema starosti novorođenčeta kod pojave simptoma te razlikujemo ranu novorođenačku sepsu (EOS, engl. Early-onset neonatal sepsis) i kasnu novorođenačku sepsu (LOS, engl. Late-onset neonatal sepsis). Visoka učestalost i težina novorođenačke sustavne infekcije mogu se pripisati nezrelosti obrambenih mehanizama i interakciji između patogena i domaćina. Čimbenici rizika za EOS uključuju čimbenike majke i novorođenčeta i najčešće je uzrokovan vertikalnim prijenosom patogena iz ženskog urogenitalnog sustava. LOS se obično javlja nakon poroda i uzrokovan je horizontalnim prijenosom, uglavnom su to patogeni iz okoline. Novorođenačka sepsa može biti posljedica infekcije bakterijskim, virusnim ili gljivičnim mikroorganizmima. Najčešći mikroorganizmi povezani s EOS-om su Streptococcus agalactiae i Escherichia coli, a glavni patogen LOS-a su Koagulaza-negativni stafilokoki. Kliničke manifestacije sepse su varijabilne, ovise o virulenciji patogena i mehanizmima obrane domaćina te se kreću rasponu od vrlo blagih simptoma do septičkog šoka. Dijagnostiku novorođenačke sepse možemo podijeliti na dijagnostiku temeljenu na kulturama u koju spadaju mikrobiološke pretrage i onu koja nije temeljena na kulturama u koju spadaju serumski biomarkeri upale i identifikacija uzročnika putem tehnika molekularne dijagnostike. Liječenje novorođenčadi sa suspektnom ili dokazanom sepsom možemo podijeliti na antimikrobnu, dodatnu i potpornu terapiju. Antimikrobnu terapiju dijelimo na empirijsku terapiju koju primjenjujemo kada uzročnik još nije dokazan i usmjerenu terapiju koja djeluje na određenog, dokazanog uzročnika.