Akutni respiracijski distres sindrom je karakteriziran akutno nastalom hipoksemijom i nekardiogenim plućnim edemom. U djece je ARDS dugo bio zapostavljen entitet pa su tek 2014. definirani dijagnostički kriteriji potrebi za postavljanje dijagnoze. Velika heterogenost i brojnost uzročnika ARDS je dovela do potrebe za podjelom ARDS-a na dva podtipa prema mjestu primarnog oštećenja. U direktnom podtipu ARDS-a primarno oštećenje je na razini alveola, a u indirektnom podtipu na razini endotela krvnih žila. Uzročnici direktnog tipa ARDS-a su pneumonija, virusni bronhiolitis, aspiracija želučanog sadržaja, utapanje, inhalacijska ozljeda. Uzročnici indirektnog podtipa su sepsa, trauma, šok, pankreatitis i akutna ozljeda pluća povezana sa transfuzijom. Prevalencija ARDS-a u djece iznosi 2-12.8 na 100 000 stanovnika godišnje. Djeca svih dobnih skupina mogu oboljeti od PARDS-a. Razlike u prevalencjii nema između spolova. Klinička slika ARDS je obilježena tahipnejom, dispnejom i agitacijom. Pojava dodatnih simptoma ovisi o osnovnoj bolesti koja je dovela do nastanka ARDS. Liječenje pedijatrijskog ARDS-a je usmjereno na liječenje osnovne bolesti koja je dovela do njegovog nastanka, zbog ne postojanja kauzalne terapije ARDS-a što pridonosi visokom mortalitetu. Osnovu terapije čini strojna ventilacija. U slučaju da bolesnik adekvatno ne reagira na terapiju, primjenjuje se izvantjelesna membranska oksigenacija (ECMO). Primjena dodatnih terapijski mogućnosti u vidu inhalacije dušikova oksida i primjene egzogenog surfaktanta također je moguća.