| Abstract (croatian) | Razvoj novih imunosupresivnih lijekova i saznanja stečena primjenom različitih kombinacija
ovih lijekova u imunosupresivnim protokolima dovela su do značajnog poboljšanja rezultata
liječenja presađivanjem bubrega. Cilj imunosupresivnog liječenja smanjenje je neželjene imunosne
aktivnosti, no ono često vodi u razvoj komplikacija kao što su infekcije, metabolički
poremećaji, arterijska hipertenzija, tumori, te druge neželjene pojave. U ovom radu prikazani su
mehanizmi djelovanja dostupnih imunosupresivnih lijekova, njihova primjena kod presađivanja
bubrega i neželjena djelovanja. Imunosupresivni protokol koji se koristi u većine bolesnika obuhvaća
inhibitor kalcineurina takrolimus ili ciklosporin, antimetabolit mikofenolat mofetil ili mikofenolnu
kiselinu, i kortikosteroid. U ranom razdoblju nakon presađivanja za suzbijanje reakcije
odbacivanja primjenjuje se jača imunosupresija pomoću većih doza imunosupresivnih lijekova ili
dodavanjem indukcijskih agensa, monoklonskih ili poliklonskih antilimfocitnih protutijela. Uz navedene
lijekove jednogodišnje preživljavanje bubrežnih presadaka iznosi više od 90 %, a učestalost
akutnih reakcija odbacivanja do 15 %. U liječenju akutne reakcije odbacivanja posredovane
stanicama primjenjuju se intravenski pulsne doze metilprednizolona, a rjeđe antilimfocitna protutijela.
Za suzbijanje akutne humoralne reakcije odbacivanja, koju označava karakteristični patohistološki
nalaz i dokaz donor-specifičnih protutijela u serumu primatelja, koriste se visoke
doze intravenskih imunglobulina (IVIG) ili niske doze citomegalovirusnog hiperimunog globulina
(CMVIG) u kombinaciji s plazmaferezom, do zadovoljavajućeg smanjenja titra antidonorskih protutijela.
Rjeđe se primjenjuje imunoadsorpcija, rituksimab, alemtuzumab ili splenektomija. Ispitivanja
imunosupresivnih tvari i njihovih mehanizama djelovanja dovela su do otkrića velikog
broja potencijalnih lijekova, međutim, njihovoj primjeni u imunosupresivnom liječenju kod presađivanja
bubrega moraju prethoditi velike randomizirane kontrolirane studije. |
| Abstract (english) | The development of new immunosuppressive drugs and knowledge gained through
their usage in different combinations in immunosuppressive protocols, has significantly
improved results after renal transplantation. Immunosuppressive treatment aims at a
reduction of unwanted immune activity, but complications often arise in the form of
infections, metabolic disorders, arterial hypertension, tumors, and other side-effects. In this
paper, we describe the mechanisms of action of available immunosuppressive drugs, their
application for renal transplantation and their side-effects. In the majority of patients, the
immunosuppressive protocol includes a calcineurin inhibitor, tacrolimus or cyclosporin, the
antimetabolite mycophenolate mofetil or mycophenolic acid, and a corticosteroid. Early after
transplantation, acute rejection is suppressed with higher doses of immunosuppressive drugs
or an induction agent, monoclonal or polyclonal antilymphocytic antibodies. These drugs
allow a one-year survival of renal allografts in over 90 % of cases, and an incidence of acute
rejection reactions below 15 %. Acute cell-mediated rejection is treated with pulse doses of
methylprednisolone intravenously, less often with antilymphocytic antibodies. Acute humoral
rejection, characterized through specific pathohystologic changes and donor-specific
antibodies in the recipient’s serum, is treated with high doses of intravenous immunoglobulines
(IVIG) or low doses of cytomegalovirus hyperimmune globuline (CMVIG) together with
plasmapheresis until a satisfactory reduction of anti-donor antibodies is obtained. Rarely,
immunoadsorption, rituximab, alemtuzumab or splenectomy are applied. Investigations of
immunosuppressive agents and their mechanisms of action have lead to the discovery of a
large number of potential drugs. However, their application in the immunosupressive treament
for renal transplantation has to be preceeded by large randomized controlled trials. |
