Povijest opće anestezije seže od vremena starih civilizacija koje su koristile opijum kao jedno od prvih sredstava koje su omogućile kirurzima da operiraju. Od 40-ih godina prošloga stoljeća, brzi razvoj anesteziologije kao specijalnosti uvelike je pridonio kvaliteti medicinske skrbi kirurških pacijenata. Za sigurno izvođenje velike većine kirurških zahvata, potrebno je uvesti pacijenta u opću anesteziju. Opća anestezija je umjetno, lijekovima inducirano stanje gubitka svijesti praćeno pojavom amnezije, analgezije te mišićnom relaksacijom. Protok krvi u cijelom organizmu odgovara sistoličkoj funkciji srčanog mišića, veću ejekcijsku frakciju prati bolja oksigenacija organskih sustava. Obzirom da potrebe za kisikom svih organskih sustava nisu jednake, tako je i postotak ukupnog volumena krvi u svakom sustavu različit. Fiziološka razina krvnog tlaka potrebna je za normalno funkcioniranje svih sustava u organizmu, poglavito mozga i srčanog mišića. Najbitniji oblik kratkotrajnog mehanizma održavanja tlaka odvija se na baroreceptorima i refleksima na efektornim organima, sve putem negativne povratne sprege. Dugotrajni mehanizam kontrole krvnog tlaka se odvija putem renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava, te putem regulacije bubrežne funkcije. Srčani ciklus pojam je za električnu i mehaničku aktivnost srca koja se odvije za vrijeme jednog otkucaja, te se sastoji od sistoličkog i dijastoličkog dijela ciklusa. Normalna i fiziološka funkcija srca je ritmična i uredne frekvencije. Danas se u praksi koriste dvije velike skupine općih anestetika, inhalacijski i intravenski anestetici. Najčešće korišteni inhalacijski anestetici su dušikov oksid, halotan, sevofluran, izofluran i desfluran, a intravenski propofol, etomidat, ketamin, barbiturati i bezodiazepini. Većina anestetika izaziva vazodilataciju, posljedično pad krvnog tlaka te smanjenje kontraktilnosti miokarda, a oni koji i nemaju izravne učinke na kardiovaskularni sustav, utječu na njegovu funkciju indirektnim putem preko utjecaja na simpatikus.