Granični poremećaj osobnosti karakteriziran je pervazivnim simptomima nestabilnosti u međuljudskim odnosima, self-imageu i afektu, uz impulzivnost i znatne probleme s identitetom. Socijalno ponašanje tih bolesnika nestabilno je, kaotično i kontradiktorno. Liječenje graničnog poremećaja osobnosti predstavlja terapijski izazov budući da navedena obilježja osobnosti tih bolesnika znatno utječu na odnos prema psihoterapeutu kao i na odnose u grupnom settingu. U vrijeme kada su postavljeni dijagnostički kriteriji za granični poremećaj smatralo se da je riječ o poremećaju koji je neizlječiv. U međuvremenu je došlo do promjene u konceptu, stajalištima i psihoterapijskom pristupu. Istraživanja evaluacije psihoterapijskih postupaka za taj poremećaj dokazala su učinkovitost mnogih od njih. Među njima je i grupna psihodinamička psihoterapija. U odnosu na klasični psihoanalitički pristup u radu s tim bolesnicima danas se preferira veći angažman psihoterapeuta, ohrabrivanje, validacija i savjetovanje, tj. potiče se intersubjektivnost i enactment, osobito na početku liječenja kad je anksioznost preplavljujuća i postoji opasnost od preranog prekida terapije. Nakon što se postigne kohezija u grupi i razvije grupni matriks dolaze u obzir ekspresivne ili interpretativne intervencije. Budući da je riječ o bolesnicima koji psihoterapeuta ne ostavljaju indiferentnim te mogu pobuditi snažne kontratransferne odgovore, potrebna je redovita supervizija. Cilj ovog rada jest teoretsko razmatranje i razumijevanje uloge grupne psihodinamičke psihoterapije u liječenju graničnog poremećaja osobnosti.