Spasticitet je bolni i onesposobljavajući motorni poremećaj koji u velikoj mjeri doprinosi invaliditetu bolesnika. Kad je jako izražen odnosno i nekontroliran ugrožava bolesnika, otežava ili onemogućava obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti, smanjuje obim pokreta, otežava hod i sjedenje, izaziva bol i depresivnost, remeti san, dovodi do nastanka kontraktura, luksacija i dekubitusnih rana. Uspješno liječenje spasticiteta je imperativ simptomatske terapije jer unapređuje fizičku, psihičku i socijalnu habilitaciju/rehabilitaciju bolesnika, uz uštedu troškova daljnjeg liječenja. Primjena farmakološkog liječenja spasticiteta ima veliki doprinos u liječenju bolesnika i predstavlja veliku potporu fizikalnoj terapiji. Među najučestalijim farmakološkim lijekovima, koristi se Botulinum toxin tip A u blokadi neuromišićnog prijenosa i liječenju spasticiteta , najčešće kod djece s cerebralnom paralizom iako svoju primjenu nalazi i u brojnim drugim stanjima spastičnosti. Nakon toga slijedi baklofen, primarno dizajniran za liječenje epilepsije gdje se pokazao neuspješan, no utvrđeno je da liječi spastičnost mišića. Koristimo i benzodiazepine čije se smirujuće, opuštajuće i uspavljujuće djelovanje temelji se na jačanju aktivnosti neuroprijenosnika gama-maslačne kiseline (GABA-A), potom gabapentin koji se veže visokim afinitetom na α2δ (alfa-2- delta) podjedinicu naponom kontroliranih kalcijevih kanala te se smatra da je vezanjem na α2δ podjedinicu izaziva inhibiciju određenih kalcijevih kanala te posljedično ima antikonvulzivni učinak. U primjeni je i tizanidin koji je agonist α2- adrenergičkih receptora središnjeg živčanog sustava na supraspinalnoj i spinalnoj razini. Na kraju su tu i kanabinoidi čiji se učinak na liječenje spasticiteta trenutno uvelike istražuje.