Sažetak (hrvatski) Anemija je čest problem u bolesnika s kroničnim bubrežnim zatajenjem (KBZ), kako onih u predijalitičkom razdoblju, tako i onih na dijalitičkom programu liječenja. Poznat je njezin negativan metabolički i klinički učinak. Od posebne je važnosti negativan učinak anemije na kardiovaskularni sustav, što je najčešći uzrok smrtnog ishoda u bolesnika s KBZ-om (kongestivno srčano zatajenje, srčani infarkt i iznenadna srčana smrt). U bolesnika s KBZ-om anemija se definira vrijednošću koncentracije hemoglobina <110 g/l. Za održavanje ciljnih vrijednosti hemoglobina (>110 g/l) potrebne su sigurne i stabilne vrijednosti serumskog æeljeza te redovito monitoriranje njegova statusa. Najčešći uzrok progresivne anemije u bolesnika s KBZ-om je nedostatak eritopoetina, ali nemalu važnost ima i nedostatak željeza. U bolesnika s KBZ-om količineželjeza ponuðene u procesu eritropoeze najčešće su nedovoljne. Uzrok tome je gubitak krvi tijekom postupaka dijalize i smanjena apsorpcija, a često je prisutan i stanovit gubitak krvi okultnim krvarenjem iz GIT-a. Uz to, mnogi bolesnici uzimaju i lijekove koji mogu ometati crijevnu apsorpciju željeza. Primjena eritropoetina u terapiji bubrežne anemije ima pozitivan učinak na preživljavanje i kvalitetu života bolesnika s KBZ-om. Odgovor na primjenu eritropoetina primarno je odreðen količinom željeza u organizmu, a, s druge strane, potrebe za željezom rastu tijekom primjene eritropoetina. Jedan od najčšće korištenih oblika nadomjesne terapije jest terapija pripravcima željeza. Njezina je ključna uloga u prevenciji manjka željeza i učnkovitosti terapije bubrežne anemije primjenom eritropoetina. U predijalitičkom razdoblju kao i u nekih bolesnika na peritonejskoj dijalizi učinkovita može biti primjena oralnih pripravaka, dok u većine bolesnika s KBZ-om, pogotovo onih na hemodijalizi koji primaju eritropoetin, najuspješnija je primjena parenteralnih pripravaka. Prednost je takve terapije izdašno poticanje eritropoeze i smanjenje potrebe za većm dozama eritropoetina. Još uvijek ne postoji optimalni protokol doziranja parenteralnog željeza, tako da se u Europi koriste razni protokoli. Pritom se savjetuje individualni pristup, odnosno protokol treba prilagoditi individualnim potrebama svakog bolesnika. Visoka cijena takve terapije i nuænost prevencije od mogućeg predoziranja i toksičnih učnaka željeza, nalažu primjenu na najbolji cost-effective način. Za sada nema pouzdana testa kojim bi se sa sigurnošću moglo razlučiti deficit željeza od njegova predoziranja. Ipak, najizravniji je uvid u količinu ponuðenog željeza odreðivanje broja hipokromnih eritrocita i koncetracije serumskog feritina. Radi sprječavanja mogućih predoziranja, terapiju pripravcima željeza treba obustaviti u slučajevima kada je udio hipokromnih eritrocita <10%, postotak zasićenja transferina >20% , ili kada feritin dosegne vrijednosti >800 μg/l. Tada su nužna češća monitoriranja parametara željeza, prema kojima se odreðuje ponovna primjena terapije.
Sažetak (engleski) Anemia is a common problem in the majority of patients with chronic renal failure (CRF), whether or not they are on dialysis. It has well-known negative effect on metabolic and clinical level. Important is a negative effect on the cardiovascular system, which is the main cause of death in CRF patient (particularly cardiac failure, myocardial infarction and sudden cardiac death). In CRF patients anaemia is defined as a haemoglobin < 110 g/l. In allowing to mantain the target haemoglobin concetration (>110 g/l) at a safe and stable iron level, regulary monitoring iron status is needed. The main cause of the progressive anemia in CRF patients is deficiency of erythropoiethin but the problem of iron deficiency must not be neglected. In CRF patients, the supply of iron for the formation of new erythrocytes is reduced, due to both blood loss and reduced absorption. There may also be additional losses through undiagnosed ocult gastrointestinal bleeding. In addition, many CRF patients are treated with drugs that impair iron absorption. Medical treatment of renal anaemia with epoetin has greatly improved the survival and quality of life of patients suffering from CRF. The response to epoetin is determined primarly by iron availability; demand for available iron increased further by the use of epoetin. Iron supplementation is currently the most widely used form and important key to prevent iron deficiency and for successful management of renal anaemia. In some peritoneal dialysis and prediaysis patients oral iron supplementation may be sufficient, but intravenous iron is required by the majority of CRF patients receiving epoetin. It is more effective than oral supplementation in increasing erythropoiesis and reducing the epoetin dose required. The optimum regimen for intravenous iron is not clear, and various protocols are used throughout Europe. At the moment, the regimen used should be designed to suit the requirements of the individual patient. The high cost of such therapy and in order to protect patients from possible iron overload and toxicity enhances its use in the most cost-effective fashion. There is no single test allowing discrimination of either iron deficiency or iron overload with complete confidence. Measurement the percentage of hypochromic red blood cells and serum ferritin concentration are the most direct way of assessing iron supply to the bone marrow. In order to prevent possible iron overload, iron therapy should be stopped when the proportion of hypochromic red cells decline to <10%, when transferin saturation exceed >20% or when serum ferritin reaches >800 _g/l. Such cases requires frequent monitoring of iron supply before parenteral iron is resumed
Ključne riječi (hrvatski)
anemija , eritropoetin , nedostatak željeza
kronično bubrežno zatajenje
